Tako mi zore,

i deset noći,

i parnih i neparnih,

i noći kada nestaje –

zar to pametnom zakletva nije…?

Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio,

sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,

kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;

i Semudom, koji je stijene u dolini klesao,

i faraonom, koji je šatore imao –

koji su na Zemlji zulum provodili

i poroke na njoj umnožili,

pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio,

jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.

Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: "Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!"

A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: "Gospodar moj me je napustio!"

A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,

i da se puki siromah nahrani – jedan drugog ne nagovarate,

a nasljedstvo pohlepno jedete

i bogatstvo pretjerano volite.

A ne valja to! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi

i kad dođe naređenje Gospodara tvoga, a meleki budu sve red do reda,

i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! –

i reći: "Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!"

Tog Dana niko neće kao On mučiti,

i niko neće kao On u okove okivati!

A ti, o dušo smirena,

vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,

pa uđi među robove Moje,

i uđi u Džennet Moj!